Bosnjaci.net – Mirnes Ajanović intervju

BOŠNJACI.net – Ekskluzivni intervju: Mirnes AJANOVIĆ, predsjednik BOSS-a

PRAVO JE BOŽIJE ČUDO ŠTO JE BOSNA I HERECEGOVINA PORED TOLIKOG BROJA NEPRIJATELJA JOŠ UVIJEK CJELOVITA

26. novembar 2007

 -Ukoliko Parlamentarna skupština BiH usvoji bilo kakve amandmane na dejtonski Ustav, bez definisanja trajne ustavne zabrane otcjepljenja bilo kojeg dijela teritorije BiH, Republika Srpska će dobiti legitimitet da na osnovu prava na samoopredjeljenje održi referendum i dobije međunarodno priznanje kao nezavisna država. Uostalom, dokaz patriotizma Silajdžića i Tihića, Stranke za BiH i SDA, je u činjenici da se nikada nisu odazvali na upozorenja da bi se kao članovi Predsjedništva BiH trebali pozvati na Bečku konvenciju, što bi rezultiralo ukidanjem Dejtonskog ustava BiH, koji je ustoličio Republiku Srpsku na rezultatima genocida – i vraćanjem na Ustav međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine, koji je samo privremeno suspendiran.

– Gospoda RS-ovci su izgubili živce, pa se razotkrivaju. Parlament nije priznao Dejtonski sporazuma, nije od strane BiH priznata Republika Srpska, i zato njima trebaju ustavni amandmani ili ratifikacija sporazuma. Da bi proveli referendum, koji bi imao međunarodno-pravni legitimitet, i postali nezavisna država. Posljednja izjava Milorada Dodika da će kao dio rješenja trenutne krize u BiH tražiti da se Dejtonski sporazum verifikuje u Državnom parlamentu, upravo potvrđuje navedeno.
-Ne smijemo ispustiti iz vida da u BiH, tačnije u Federaciji, postoje političari Bošnjaci koji su u sprezi sa velikosrpskom i velikohrvatskom politikom, i koji su podmićeni da ruše državu, da idu na ruku blokadi državnih institucija, da daju izjave o navodnoj bijeloj Al-kaidi u BiH i tome slično.

 Razgovarao: Esad KRCIĆ

BOŠNJACI.net: Kako komentarišete reperskusije Dejtonskog sporazuma za mir u BiH? Jedni su se 1995. godine zaklinjali da se radi o odličnom rješenju koje garantuje dugoročnu stabilnost za BiH, dok su drugi Dejton nazivali šizofrenim rješenjem. Dvanaest godina kasnije, situacija se primijenila, od stabilnosti ništa, a komentari su obrnuli strane.
AJANOVIĆ: Dejtonski sporazum ima samo jednu vrlinu – zaustavio je rat. Sve ostalo, a što je vezano za implikacije Dejtona na državnost i budućnost BiH, svodi se na mane. Kreator Dejtonskog sporazuma Ričard Holbruk sam je priznao da je formiranje Republike Srpske greška (ne)sporazuma koji je napravio. No, nažalost svih koji Bosnu i Hercegovinu nose u svom srcu, grešaka je i previše. U Bosni je na djelu apsolutno nepoštivanje ljudskih prava, sve institucije u državi su u rukama vladajućih političara, a zakoni služe samo da zadovoljavaju njihove prohtjeve. Bilo kakvo pozivanje na provođenje zakona od strane opozicije ili oštećenih građana, nailazi na neprelazni bedem korumpiranog i angažovanog pravosuđa koje djeluje isključivo u interesu vlasti. Isto je i sa državnim institucijama, ili su gluhe na zahtjev i nema nikakvog odgovora, ili je odgovor takav da nema veze sa zdravim razumom ali ima sa interesima onih na vlasti.
Najočitiji primjer je aktuelna kriza državne vlade, tačnije, ostavka predsjedavajućeg Vijeća ministara. Gospoda vladari BiH se dogovaraju ko će biti novi predsjedavajući Vijeća ministara, bezobzirno zanemarujući zakonske odredbe o obavezi provođenja prijevremenih izbora u slučaju ostavke predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH. Da bih dokazao naprijed navedeno, neću ni na kakav način uticati na stav čitatelja, nego ću citirati zakonske norme.
Članom 14.3 Izbornog zakona BiH definisano je da sljedeće, citiram: “Ako je neki izabrani organ raspušten odnosno ako mu prestane mandat u skladu sa ustavom i zakonom, Centralna izborna komisija BiH donosi odluku o raspisivanju prijevremenih izbora kojom se određuje tačan datum održavanja izbora”, završen citat. Članom 12. Zakon o vijeću ministara BiH naznačeno da u slučaju ostavke predsjedavajućeg Vijeća ministara ostavku daje i Vijeće ministara u cjelini, a da se primjenjuje postupak iz članova 9. i 10. Zakona. Citiram stav 1. člana 9.: “Predsjedavajućeg Vijeća ministara imenuje Predsjedništvo BiH kod svakog novog mandata Parlamentarne skupštine BiH”, završen citat. Stav 2. člana 9.: “Odluka o imenovanju donosi se najkasnije osam dana nakon održavanja konstituirajuće sjednice Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH u novom sazivu.”, završen citat. Takođe, član 10. Zakona za izbor Vijeća ministara ne propisuje obavezu novog saziva Parlamentarne skupštine, ali da bi se izabrao prethodi procedura naprijed navedena.
Dakle, nedvosmisleno jasno je u članu 9. Zakona o vijeću ministara BiH naloženo, da se izbor novog predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH može provesti isključivo novim sazivom Parlamentarne skupštine BiH, koji tek tada može imenovati novi saziv Vijeća ministara BiH. Važno je istaći i to da član 14.3 Izbornog zakona BiH ne daje mogućnost izbora Centralnoj komisiji BiH, nego je nedvosmisleno naznačeno da CIK donosi – odluku o raspisivanju prijevremenih izbora. Ukoliko Centralna izborna komisija ne postupi shodno zakonskoj obavezi, to bi trebalo rezultirati krivičnom odgovornošću članova CIK-a, što je sada manje važno, a što je najvažnije, odnosno najopasnije je činjenica da eventualni izbor predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH, protivno Zakonu o Vijeću ministara BiH, odnosno bez izbora novog saziva Parlamentarne skupštine BiH putem prijevremenih izbora, znači da bi BiH imala nelegitimnog predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH, a time i Vijeća ministra BiH u cjelini, jer predsjedavajući imenuje ministre i zamjenike.
Ne treba nikakva pravna naobrazba da bi se na osnovu naprijed citiranih zakonskih odredbi spoznalo da vladari BiH ignorisanjem zakonskih odredbi namjeravaju izabrati nelegalnu vladu BiH, odnosno Vijeće ministara BiH. I ko ih može zaustaviti? Niko! Problem BiH je i taj što i visoki predstavnici dođu u BiH sa entuzijazmom da nešto naprave, a onda iz zahvati politički virus naših vladara, pa se dobrano uklope u sistem. I šute. I novi visoki šuti i o ovom skandalu i toleriše ga, iako je upoznat sa obavezom raspisivanja prijevremenih izbora za Parlamentarnu skupštinu BiH. Pa, i da nema zakonske obaveze za raspisivanje prijevremenih izbora, valjda bi bio minimum morala, ako ga neko od naših vladara uopšte ima, da se nakon protekle godine konstantne političke i ekonomske krize, izolacije i svega negativnog učinjenog prema državi i građanima, trebalo tražiti preispitivanje odluke građana. Neki kažu, ne trebaju izbori jer bi, eto, bilo isto. Pa neka i bude, ali građani se moraju pitati da li žele da ih isti političari predstavljaju na isti način i u sljedeće tri godine. Ne vjerujem da je bilo ko od građana dao svoj glas za ovako teško stanje. 
Dejtonski sporazum je omča oko vrata za budućnost cjelovite i suverene BiH

BOŠNJACI.net: Kada se ne poštuju zakoni prilikom izbora najviših državnih institucija, šta je sa pravosuđem?
AJANOVIĆ: U nas je pravosuđe apsolutno nezavisno od obaveze provođenja zakona i interesa građana da efikasno sudstvo kojim bi se obezbijedila jednakost građana pred zakonom i tako omogućio ulazak u EU koja insistira na poštivanju zakona. U praksi bi to omogućilo procesuiranje političara koji su u sprezi s kriminalom, a takvih je većina u vlasti. U suprotnom, kakve svrhe ima donositi zakone ako ih sud nema snage i želje primjenjivati, ako će se građani osuđivati i za najmanja krivična djela, a političari ostajati na slobodi nakon što pokrali milione maraka, državu doveli pred bankrot a građane na rub ekonomsko-socijalne provalije. U BiH sudije spadaju u preplaćenu kategoriju, jer neriješenih predmeta je sve više, a i lopova u politici koji prolaze nekažnjeno. Treba li ikome objašnjavati da je država opljačkana do kosti, i treba li ikoga ubjeđivati da to nisu uradili siromašni bh. građani? Sve dok sudije nema ko smjenjivati i adekvatno kontrolisati njihov rad, džaba je i kada bi imali najbolje zakone na svijetu. Ne treba se zavaravati ispraznim frazama da je u bh. provedena reforma sudstva, niti time da u BiH postoji Visoko sudsko i tužilačko vijeće u čijem je opisu rada kontrola, imenovanje i smjenjivanje sudija i tužilaca. Kakvo je to sudsko i tužilačko vijeće, dovoljno govori poslovica o vranama. To je najeklatantniji primjer izreke “kadija te tuži, kadija ti sudi”. U svakoj normalnoj zemlji u takvim vijećima pored ljudi iz pravne struke sjede i predstavnici vlasti i društveni uglednici, inače, u suprotnom, to je klasični sukob interesa. 
BOŠNJACI.net: Šta mislite o zahtjevu Milorada Dodika da se Dejtonski sporazum ratificira u državnom Parlamentu?
AJANOVIĆ: Gospoda RS-ovci su izgubili živce, pa se razotkrivaju. To je direktan dokaz da su se srpski političari zalagali za aprilske ustavne promjene, samo kako bi dobili legitimitet za odcjepljenje. Zašto Miloševićevi i Karadžićevi sljedbenici nisu do sada tražili provođenje prava na samoopredjeljenje i odcjepljenje? Nisu zato što je Dejtonski sporazum međunarodno-pravno – nevažeći, jer nije ratificiran od strane parlamenata država potpisnica sporazuma. Dejtonski sporazum predstavlja obavezu ukoliko su sve strane spremne da ga prihvate de facto, ali da bi se ne može prihvatiti de jure, jer ne omogućava nikakva prava. Da pojednostavim, to je isto kao kada bi trojica koristila tuđe vozilo, i švercela se pred policijom da je njihovo, i to je de facto. U slučaju kada bi bilo ko od te trojice zatražio registraciju tog tuđeg vozila na svoje ime, jasno je da od toga nema ništa, i to je de jure. Parlament nije priznao Dejtonski sporazuma, nije od strane BiH priznata Republika Srpska, i zato njima trebaju ustavni amandmani ili ratifikacija sporazuma. Da bi proveli referendum, koji bi imao međunarodno-pravni legitimitet, i postali nezavisna država.

Sadašnja ekonomska i politička kriza u BiH je posljedica pritiska velikosrpske politike

BOŠNJACI.net: Možete li to objasniti detaljnije, jer u dijaspori živi veliki broj ljudi koji još ne shvataju suštinu Dejtonskog sporazuma?
AJANOVIĆ: Ne znaju ni u BiH. Potpisivanjem dejtonskog sporazuma rat je stao i samo naivni su povjerovali – najgore je prošlo. Međutim, da podsjetim: kada je potpisan Dejtonski sporazum, srpski političari koji priželjkuju raspad BiH, i oni koji se za njima povode, smatrali su ga omčom oko vrata. Isticali su da je Dejtonski sporazum šizofrena konstrukcija. Sa druge strane, bošnjački, pa i hrvatski i srpski političari koji su se zalagali za cjelovitu BiH, “kleli” su se u Dejtonski mirovni sporazum – da je to jedna realna osnova za blistavu budućnost BiH i priključenje Bosne i Hercegovine euroatlantskim integracijama. Nekima, mada rijetkima, i tada je bilo jasno da je Dejtonski sporazum u stvari omča oko vrata za budućnost cjelovite i suverene BiH, a da sa druge strane predstavlja realnu osnovu da velikosrpska politika konačno podijeli BiH i pripoji njen istočni dio Srbiji. I iz ponašanja velikosrpske politike u zajedničkim državnim institucijama, u RS-u, Srbiji i srpskoj nacionalističkoj dijaspori, očito je da se Dejtonski sporazum sada smatra najboljom osnovom da se višestoljetna pretenzija srpskog susjeda na BiH realizuje otcjepljenjem RS-a. S tim u vezi, ima prijatelja BiH koji ne razumiju jednu vrlo važnu činjenicu koja demistificira i razotkriva moguće konotacije Dejtonskog sporazuma: Dejtonski mirovni sporazum predstavlja ugovor, koji, da bi dobio trajan međunarodni legitimitet, mora biti verifikovan od strane legalnih organa BiH, dakle u Državnom parlamentu. Sve dok se to ne desi, Dejtonski mirovni sporazum je privremeni ugovor koji se može poništiti prema normama međunarodnog prava, jer je potpisan u okolnostima prisile – rata. Bečka konvencija o međunarodnom pravu ugovora iz 1969. godine predstavlja pravni osnov da se Dejtonski sporazum proglasi nevažećim, a Republika Srpska koja je nastala tim istim sporazumom postala bi mrtvo slovo na papiru. Upravo to su nekoliko godina nakon Dejtona shvatili i velikosrbi, kada su im rastumačili da ne mogu provesti referendum za odcjepljenje dok se Dejton ne ratificira u državnom Parlamentu, pa se sturiše u isticanju koliko vole državu BiH, te na sve načine nastoje da se izbore za “bolje” ustavne amandmane, tačnije da se Dejtonski sporazum verifikuje od strane bh. parlamenta, čime bi RS dobila trajan pravni subjektivitet, i što je najopasnije, dobila bi pravnu osnovu da se otcijepi od BiH. Svakom normalnom je jasno da je i sadašnja ekonomska i politička kriza u BiH posljedica pritiska velikosrpske politike koja, naučena da lovi u mutnom, pokušava iskoristiti priliku i trgujući svojim pristankom na reforme, obezbijediti priznanje RS-a od strane Državnog parlamenta. Posljednja izjava Milorada Dodika da će kao dio rješenja trenutne krize u BiH tražiti da se Dejtonski sporazum verifikuje u Državnom parlamentu, upravo potvrđuje navedeno. I ostavka Nikole Špirića u Vijeću Ministara kao u ostalom i sva politička ofanziva iz RS-a očito su namijenjeni podgrijavanju i produbljavanju krize u BiH, kako bi se BiH u međunarodnoj zajednici prikazala kao nefunkcionalna tvorevina koja može postojati samo kao podijeljena država. Zato se velikosrpska politika toliko upinje oko priče o potrebi poštivanja Dejtonskog sporazuma. Kada bi bili iskreni u toj priči, onda ne bi postojao problem izbjeglica koje se ni do danas nisu vratile na svoju imovinu, ne bi postojalo nepoštivanje ljudskih prava nesrba u RS-u i slični problemi. 
Na vlastitom primjeru sam doživio dvoličnost bošnjačke politike, baš u slučaju Harisa Silajdžića

BOŠNJACI.net: Osim pravnih, kakvi su politički argumenti za takve tvrdnje?
AJANOVIĆ: Ne smijemo ispustiti iz vida da u BiH, tačnije u Federaciji, postoje političari Bošnjaci koji su u sprezi sa velikosrpskom i velikohrvatskom politikom, i koji su podmićeni da ruše državu, da idu na ruku blokadi državnih institucija, da daju izjave o navodnoj bijeloj Al-kaidi u BiH i tome slično. Zaista, pravo je Božije čudo što je BiH pored tolikog broja neprijatelja još uvijek cjelovita. Garant opstojnosti države BiH dakle nije Dejtonski sporazum, nego uvođenje ustavne zabrane otcjepljenja RS-a, prije bilo kakve amandmanske izmjene dejtonskog Ustava BiH. Državi ne pomaže ni negiranje ni pozitiviziranje Dejtonskog sporazuma, jer se radi, kako sam već istakao, o ugovoru koji je samo zaustavio rat, ali sam po sebi ne garantuje državi zaštitu od budućih sukoba. Evo i posljednje izjave američkih diplomata, i američkog ambasadora u BiH pa i Holbruka i dr., potvrđuju da Amerika nije smjela vojno napustiti BiH i ostaviti očuvanje mira samo evropskim vojnim snagama. Dokazuje se da EU sama nije u stanju sigurno garantovati mir u BiH, a kamoli teritorijalnu cjelovitost i evropske integracije. Međunarodna zajednica je skoro potpuno poklekla pred velikosrpskim ucjenama i pritiscima, i očito nema rješenje za izlazak BiH iz krize u kojoj se našla kao talac iste velikosrpske politike. Ponovo ističem, ne treba zaboraviti da zabrinjavajućoj situaciji u BiH, koju uzgred ni Evropa ne negira, svjesno doprinose i bošnjački političari. Kao najočitiji primjer može poslužiti politički angažman Harisa Silajdžića. On, koji je bio u Dejtonu prilikom postizanja dogovora o miru u BiH, umjesto da bar sada vodi državničku politiku kojom bi anulirao pokušaje dezintegracije BiH, umjesto da se otvoreno suprotstavi velikosrpskoj politici iz Srbije i RS-a, on, ili hoda po svijetu u nezvaničnim posjetama koje osim njemu nikom ne donose koristi, ili u napadima lažnog dušebrižništva luta po mjesnim zajednicama i kulturnim manifestacijama u BiH, obećavajući građanima nova obećanja, i da će se dogovoriti da ispune već bejagi dogovoreno. Na vlastitom primjeru sam doživio dvoličnost bošnjačke politike, baš u slučaju Harisa Silajdžića koji mi se i danas sveti što se nisam htio u njegovo ime povući iz kandidature za člana Predsjedništva BiH, odnosno što sam odbio nemoralnu ponudu da se povučem iz kandidature za mito u iznosu od milion KM, ali o svemu tome, dakle i zašto sam bio protukandidat i Silajdžiću na proteklim izborima, zašto sam kampanju proveo gotovo u kućnom pritvoru pod zaštitom brojnih pripadnika Specijalne policije, detalje ću prezentirati kada za to dođe vrijeme, uskoro. Ono što je očito, jeste da Harisu Siladžiću i Sulejmanu Tihiću ne leži Bosna na srcu, nego interesi velikosrpskog lobija, što možda najbolje dokazuje činjenica da SDA i S BiH Bošnjacima nakon izbora nisu obezbijedili niti minimum političkog uticaja u BiH. Služe Dodiku. Samo je razlika ko se u kom trenutku više dodvorava a ko je uvrijeđena mlada. I danas kao i prije rata imamo situaciju da ključnim mjestima u vlasti dominiraju Srbi i Hrvati, i to na štetu Bosne i Bošnjaka. Sve ključne ministarske pozicije drže nebošnjaci. Zato je dvolična sva Tihićeva i Silajdžićeva priča da se bore za očuvanje BiH. Kada se neko od njih dvojice otvoreno politički suprotstavio Dodiku koji od RS-a pravi državu? Nikad! Oni na najave referenduma za otcjepljenje RS-a sjede u svojim foteljama i tvrde da je kriza u BiH povezana sa rješenjem krize na Kosovu, priznajući na taj način lažnu argumentaciju velikosrpske politike, umjesto da kažu da je BiH država priznata od UN-a, i da se ni na koji način ne može vezati za sudbinu Kosova. Silajdžić i Tihić, umjesto da ultimativno zahtijevaju podršku međunarodne zajednice za smjenu Dodika i drugih političara koji opstruiraju reforme i državu BiH, sjede skrštenih ruku ili vode jalove razgovore na temu kako izaći iz krize, koju su i sami izazvali. Dakle, umjesto političke akcije Tihić i Silajdžić zamajavaju narod da treba čekati rješenje statusa Kosova, pa tek onda krenuti u akciju za odbranu interesa BiH. To je laž. Rješenja za bh. krizu nema ni prije ni poslije Kosova, sve dok se ne smijene političari koje koče reforme, i dok se ne utvrdi ustavna zabrana otcjepljenja bilo kojeg dijela BiH. To je minimum uslova. Ukoliko Parlamentarna skupština BiH usvoji bilo kakve amandmane na dejtonski Ustav, bez definisanja trajne ustavne zabrane otcjepljenja bilo kojeg dijela teritorije BiH, Republika Srpska će dobiti legitimitet da na osnovu prava na samoopredjeljenje održi referendum i dobije međunarodno priznanje kao nezavisna država. Uostalom, dokaz patriotizma Silajdžića i Tihića, Stranke za BiH i SDA, je u činjenici da se nikada nisu odazvali na upozorenja da bi se kao članovi Predsjedništva BiH trebali pozvati na Bečku konvenciju, što bi rezultiralo ukidanjem Dejtonskog ustava BiH, koji je ustoličio Republiku Srpsku na rezultatima genocida – i vraćanjem na Ustav međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine, koji je samo privremeno suspendiran. Velikosrbi prijete ukidanjem Dejtona ukoliko se ne ratifikuje, pa neka izvole, napravili bi pravu uslugu državi. Dobili bi RBiH, bez entiteta.

BOSS je vodio ispravnu politiku u odbijanju ustavnih amandmana

BOŠNJACI.net: Kako komentarišete politička prepucavanja na relaciji Federacija BiH – Republika Srpska kada je u pitanju datum i način obilježavanja međunarodnog priznanja Republike Bosne i Hercegovine?
AJANOVIĆ: Očito je da obilježavanje Dana kada je Republici Bosni i Hercegovini priznata nezavisnost i suverenost u njenim historijskim granicama, velikosrspkoj politici koristi kao dodatni motiv za negiranje državnih atributa BiH, te za pokretanje rasprava na temu kako se o Danu državnosti treba tek dogovoriti. Dakle, očito je da velikosrpskoj politici godi svaka prilika za stvaranje krize, u stilu sa poznatom izjavom Vinstona Čerčila: “Ako želite da posao ostane što duže nezavršen, formirajte komisiju”. Sa druge strane, dvoličnim bošnjačkim političarima godi da na temu obilježavanja Dana državnosti dokazuju nepostojeći vlastiti patriotizam. Umjesto da se svaki dan i na svakom mjestu vode borbu za očuvanje BiH, oni tek za 25. novembar narodu dijele lekcije o tome šta je i zašto je važan 25. novembar, kao da niko osim njih nije učio istoriju. Zatezanje velikosrba oko datuma nema nikakvu pozitivnu svrhu, jer ono očito samo služi za održavanje i podebljavanje političkih tenzija, kako bi BiH ostala do kraja podijeljena na zone uticaja, odnosno, kako bi nacionalizam uvijek imao ispriku – da i “oni sa druge strane” imaju jednonacionalne kompaktne cjeline. U suštini nikome ne treba smetati 25. novembar, jer to je historijsko naslijeđe svih bh. naroda, pa prema tome i Srba. Prepucavanja oko Dana državnosti je praktičan dodatni način da se održava međunacionalna podjela, drugim riječima, da postoji još jedan kamen spoticanja oko čijeg će rješavanja i jedni i drugi i treći nacionalisti graditi predizborne kampanje. U suštini, kada bi neko uzeo gumicu i izbrisao sve bh. probleme, kada bi država BiH postala jedno normalno okruženje, nacionalizam bi ostao bez jezika, ruku, nogu i svega što mu u stvarnom i prenesenom smislu pomaže i odgovara da postoji. Treba biti svjestan da je BiH i dalje u nesmanjenoj opasnosti od separatističko-nacionalističkih krugova koji zagovaraju konačnu podjelu države, ali ne zbog 25. novembra ili nekog realnog sukoba među bh. narodima, već zbog potrebe nacionalističkih krugova da održavaju vlast na stalnoj tenziji. Ta tenzija je istovremeno i stvarna i vještačka, stvarna zato što ostavlja posljedice i ekonomske i političke, a nestvarna iz razloga što je iz ničeg stvaraju nacionalistički nastrojeni političari. Ni srpski, ni hrvatski ni bošnjački narod nije leglo nacionalizma, već nacionalizam “upumpavaju” nacionalistički opredijeljeni političari. Upravo su nacionalistički nastrojeni političari svjesni, a nacionalista u bh. politici je većina, da se isključivo na vatri nacionalističkih podjela mogu održavati na vlasti, da samo tako mogu BiH držati daleko od evroatlantskih integracija, jer izolovana BiH im i odgovara. Samo u izolovanoj BiH mogu raditi šta hoće, krasti koliko hoće i vladati koliko hoće. Kada bi BiH postala dio EU, onda, i sami znaju, ne bi mogli ćejfiti i krčmiti narodnu imovinu kako to sada rade. Također, treba istaći, da neprestano zagovaranje podjele BiH predstavlja nepobitne dokaze da je BOSS vodio ispravnu politiku u odbijanju ustavnih amandmana, koji bi legalizacijom Republike Srpske obezbijedili pravni okvir za provođenje referenduma o otcjepljenju. Uz navedeno, činjenica je da UN pridaju veliki značaj obilježavanju međunarodnog priznanja BiH u njenim istorijskim granicama, dodatno potvrđuje ispravnost naših stavova da se ustavni amandmani ne smiju usvojiti bez amandmana o izričitoj ustavnoj zabrani otcjepljenja bilo kojeg dijela teritorije BiH. 
Američki dužnosnici ističu – Amerika nije trebala vojno napuštati BiH

BOŠNJACI.net: Svjedoci smo različitih, dijametralno suprotnih komentara o tome da li je upitna cjelovitost BiH, posebno zbog otvorenih najava novih sukoba?
AJANOVIĆ: Kao što sam već istakao, ukoliko Parlamentarna skupština BiH usvoji bilo kakve amandmane na Dejtonski ustav, bez definisanja trajne ustavne zabrane otcjepljenja bilo kojeg dijela teritorije BiH, Republika Srpska će dobiti legitimitet da na osnovu prava na samoopredjeljenje održi referendum i dobije međunarodno priznanje kao nezavisna država. Ono što je pod velikim znakom pitanja nije dilema da li će bh. političari uspješno odgovoriti historijskom zadatku očuvanja BiH koja je sada ugrožena možda i više nego 1992. godine, već da li će Evropa i uopšte međunarodna zajednica znati prepoznati opasnost od dezintegracije BiH – ukoliko se bude insistiralo na ustavnim izmjenama koje ne garantuju zabranu secesije bilo kojeg dijela teritorije BiH. Sudeći po dešavanjima iz vremena agresije BiH i po sadašnjoj popustljivosti međunarodne zajednice prema ispoljavanju velikosrpske ideologije iz RS-a i Srbije, teško da Evropa ima viziju kako sačuvati BiH od otcjepljenja a njene građane od ratnih sukoba koji u tom slučaju očekivano mogu izbiti. Opet ponavljam da američki dužnosnici ističu – Amerika nije trebala vojno napuštati BiH i ostaviti zadatak očuvanja mira isključivo evropskim trupama, i u tome su debelo u pravu. Za očekivati je da Amerika i ovog puta ima odgovor na rješenje bosanske krize, ali, na žalost građana BiH, Amerika sada ima velikih problema sa trupama, administracijom i novcem zaglavljenim apsurdnim ratom u iračkoj pustinji. U čitavom svijetu vlada jedan posebno komplikovan trenutak koji ne dozvoljava da BiH bude prioritet niti Evropskoj uniji niti Americi. Sada je teško, nakon odlaska američkih trupa iz BiH, ponovo uspostaviti američko prisustvo u BiH ukoliko bi ponovo došlo do vojne krize u BiH. Teško je očekivati ičiju značajniju pomoć Bosni ukoliko se pojave plamenovi novog sukoba u BiH i to je ono što najviše brine. Mislim da bi BiH u slučaju novog sukoba ostala više prepuštena sama sebi nego 1992. godine. Takođe treba napomenuti i činjenicu da Rusija, tradicionalni saveznik velikosrpske politike, prijeti vetom i Vijeću sigurnosti na ostanak međunarodnih snaga u BiH, uslovljavajući svoj stav zahtjevom prema Zapadu – da se Kosovu onemogući nezavisnost. Sve te činjenice velikosrpska politika jako dobro procjenjuje i svoj politički bezobrazluk i gradi upravo na tom uporištu i obećanjima Rusije da će podržati otcjepljenje RS-a ukoliko bi Kosovo postalo nezavisno, ali čini se da ih bošnjačka politička scena nije svjesna ili ne želi biti svjesna. Od kako su na vidjelo izašle činjenice koje ukazuju da je bh. tužba protiv Srbije za genocid prodana od strane bh. advokatskog tima, Sulejmana Tihića i drugih bošnjačkih političara koji su narod lagali i zamajavali da bh. u svojim rukama drži sve ključne dokumente, bojim se da bošnjačka politika u BiH nema ni želje ni snage da se suprotstavi disoluciji države u kojoj je izvršen genocid nad bosanskim muslimanima od strane velikosrpskog i velikohrvatskog militarizma. Sam ustroj Dejtonskog sporazuma je podvala i nepravda koja garantuje da stanje u BiH ni na koji način ne može postati normalno – sve dok se ta nepravda ne ispravi, dok se sa bošnjačke ali i srpsko-hrvatske političke scene u BiH ne uklone antibosanski elementi. Na žalost, sve dok građani glasaju za jedne te iste, ne može ni biti pomaka. S tim u vezi važno je prepoznati i odgovornost građana što je BiH nakon 1.000 godina državnosti došla u najveću opasnost da nestane, pod udarom specijalnog rata. Sa žaljenjem moram istaći da naš narod brzo, prebrzo zaboravlja ono što je trebao sačuvati i u genima. Ipak, najveća odgovornost leži na međunarodnoj zajednici koja deklarativno nedvosmisleno podržava jačanje državnih institucija u BiH, ali nema konkretnog odgovora na ekspanziju i eskalaciju velikosrpskog nacionalizma. Suviše su mlaki i nedorečeni stavovi međunarodne zajednice koja i dan danas popušta nacionaloizmu koji potiče iz RS-a i Srbije. Niko, a posebno međunarodna zajednica, ne smije se zvaravati da su sa završetkom rata u BiH prestale aspiracije za velikom Srbijom i da je srpski nacionalizam postao građanska i miroljubiva opcija. Apetiti za bh. teritorijom i uništenjem bosanskih muslimana vjerovatno nikada neće prestati. Prijetnje miru i stabilnosti, kako na Balkanu, tako i u Svijetu, je samo moguće zadržavati odgovarajućom akcijom, a ta akcija u BiH trenutno ne postoji, niti od strane međunarodne zajednice, niti kod bošnjačkih političara koji su sebe izgradili u jednu licemjernu elitu zaslijepljenu vlastitim interesima. Čini mi se da je to neizbježan usud bosanskih muslimana, da ih kroz čitavu istoriju predvode političari koji na jeziku mede o zaštiti bošnjačkih interesa, a u praksi rasprodaju i posljednju nadu da će Bošnjaci sačuvati državu, a time i suverenost. Nema suverenog naroda ako se ostane bez države. A po svemu sudeći, država BiH je postala jako upitna i tome svakodnevno doprinosi licemjerna bošnjačka politika kojoj je i dan danas bitnije da npr. vrati imovinu manjini begovskih potomaka, nego da obezbijedi makar minimum opstanka običnoj raji koje je većina. 
Situacija u BiH sve više podsjeća na vrijeme agresije kada se međunarodna zajednica od vlastite odgovornosti kukavički skrivala iza termina o “zaraćenim stranama”,

BOŠNJACI.net: Kako komentarišete poteze i mjere visokog predstavnika u BiH, Miroslava Lajčaka? Političari iz RS-a napadaju mjere koje donosi, posebno posljednje, dok ga većina iz Federacije BiH podržava.
AJANOVIĆ: Visoki predstavnik Miroslav Lajčak je, siguran sam, dobar i pošten čovjek koji iskreno želi BiH pridružiti Evropi. Njegova najveća vrijednost je što konačno imamo međunarodnog predstavnika kojem BiH nije posljednja stanica u političkoj karijeri. Međutim, izgleda da je i sam zbunjen zbunjenim reakcijama Evropskih zemalja koje bi trebale stajati iza odluka visokog predstavnika u BiH, više nego riječima “mi podržavamo”. Očito je da Lajčak nema potrebne podrške iz Evrope da primijeni Bonske ovlasti, odnosno da smijeni kočničare reformi. Situacija u BiH sve više podsjeća na vrijeme agresije kada se međunarodna zajednica od vlastite odgovornosti kukavički skrivala iza termina o “zaraćenim stranama”, kada su na taj način izjednačavani žrtva i agresori. Međunarodna zajednica, a prije svih Evropa, ponovo pravi istu grešku time što krivicu za propast reformi u BiH podjednako dijeli na Bošnjake, Srbe i Hrvate. Međunarodna zajednica izgleda ni danas nema hrabrosti da imenuje krivce i da ih adekvatno kazni. Raniji visoki predstavnici su imali više podrške od EU, vjerovatno jer su na vlasti bili svjesniji političari, kao Žak Širak, Šreder itd. Danas je odnos političkih snaga u Evropi promijenjen, pa je promijenjen i stepen podrške koju ima visoki predstavnik. Raniji visoki predstavnici su smjenjivali političare i zabranjivali im potpuno javno djelovanje i za manje nacionalističke ispade i prijetnje cjelovitoj BiH nego što je to danas. Sada, u nastavku, primijeti se očita bojazan međunarodne zajednice da se adekvatno i odlučno suprotstavi eskalaciji velikosrpskog nacionalizma u BiH, što se od strane vladajućih u RS-u i Srbiji pomašala koristi. Sve je to pozadina koja pogoduje nesnalaženju Lajčaka sa prilikama u BiH koje nisu nastale preko noći, već samo tinjaju od 1995. kada je zaključen mir u BiH, ili tačnije primirje koje evo drhtavo još traje. Okorjelom nacionalističkom establišmentu u BiH za visokog predstavnika treba iskusniji službenik međunarodne zajednice, neko koga neće zahvatiti virus bosanske politike, a čini mi se da je Lajčak već podobro “prehlađen”. Nije dovoljno dobro poznavati lokalni jezik u BiH da bi se shvatili uzroci i svi modaliteti zla koje i danas postoji u BiH i koje prijeti disolucijom i novim ratom. Sadašnji visoki predstavnik je očigledno naivan čovjek kada može dati izjavu, u sred krize u BiH koja traje nesmanjenom žestinom, da su svi odgovorni političari u BiH konačno pokazali ozbiljnu volju za rješavanje te krize. Miroslav Lajčak očigledno ne zna da će mu bh. političari obećati sve kada sjede s njim, pojedinačno ili zajedno, a da će se njegovoj naivnosti, kada u njihove laži povjeruje, nasmijati čim okrene leđa. Zamislite samo: izjavljuje Milorad Dodik, Ljubić itd., da su bh. političari po prvi puta sjeli ozbiljno razgovarati o rješenju krize?! Pa šta su radili do od 1995. do sad. Zar nije očigledno da dobro ukopana i snabdjevena bh. politička mafija ne želi razgovarati ozbiljno, osim kada je pljačka narodnih dobara i tal oko podjele države u pitanju?! Zar nije jasno da samo lažu i kupuju vrijeme, odgađajući bosanski put u Evropu kako bi mogli neometano i bez kontrole krasti i vršiti samovolju, dok narod drže kao taoce?! Bojim se da sam u pravu kada kažem da Miroslavu Lajčaku nije poznata maksima dvolične bosanske politike – kako ćemo, lako ćemo, ili, pravna država od ponedjeljka. 
Velikosrpski i velikohrvatski nacionalizam želi Bošnjake ekonomski baciti na koljena, i tako političkim sredstvima ostvariti neispunjene ratne ciljeve.

BOŠNJACI.net: Svi se slažu da je BiH u najvećoj krizi nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Međutim, neki ističu, a naročito bh. političari, da se treba baviti ekonomskom krizom, a da je politička kriza “prenapuhana”. Kako to komentarišete?
AJANOVIĆ:
Zajedničko za veliki broj komentatora krize je zapadanje u zamku da se ekonomska kriza posmatra kao izdvojen fenomen. S tim u vezi su kontraproduktivne izjave da ne treba pričati o mogućem novom sukobu u BiH, već o tome kako će narod da preživi sve veću i sve težu oskudicu. Važno je istaći da je opasno ekonomsku krizu posmatrati izdvojeno, i reći da su priče o podjeli države samo zavađanje naroda. Ekonomska kriza nije došla preko noći, niti je generirala samu sebe. Ekonomska kriza je dio velikosrpskog plana, koji podržavaju i prodane bošnjačke duše kao i velikohrvati, da se dodavanjem ekonomskog pritiska na politički postigne više strateških antibosanskih ciljeva: prvo, prikazivanje BiH kao nefunskcionalne tvorevine kako bi se dodatno osnažila teza o potrebi cijepanja BiH; drugo, stvaranje još dubljeg jaza između Federacije BiH i RS-a a na štetu Federacije BiH, obzirom da različite fiskalne i finansijske politike novac prelijevaju iz Federacije u RS jer su tamo manji porezi i jeftinija hrana, gorivo itd.; i treće, dodatno osiromašenje bošnjaka koji su generalno najveći stradalnici agresije, i u broju žrtava i u ekonomskom smislu, jer su u najvećem broju ostali bez posla i imovine koje ni do danas ne mogu da povrate. Za razliku od Bošnjaka, Srbi i Hrvati držanjem ključnih pozicija u raspodjeli vlasti na državnom nivou, kontrolišu sve novčane tokove u BiH. Takođe, Srbi i Hrvati, za razliku od Bošnjaka, kako sami ističu, imaju rezervne domovine i oslanjaju se i ekonomski na njih. Dakle, ekonomska kriza najviše pogađa do kraja osiromašene Bošnjake čiji proces osiromašivanja seže od antibošnjačke agrarne reforme iz doba Austro-ugarske, preko oduzimanje bošnjačke zemlje iz vremena Kraljevine Jugoslavije i boljševičkog rasparčavanja i oduzimanja bošnjačkih posjeda u boljševičkoj Jugoslaviji poslije Drugog svjetskog rata, pa sve do agresije na BiH 1992—95. Bošnjaci i prijatelji BiH moraju shvatiti da je trenutna ekonomska kriza najmanje posljedica tranzicije iz socijalističkog u kapitalističko društvo, ona je generirana od velikosrpskog i velikohrvatskog nacionalizma koji želi Bošnjake ekonomski baciti na koljena, i tako političkim sredstvima ostvariti neispunjene ratne ciljeve. Posebno treba istaći da je postojeća ekonomska kriza u BiH u najvećoj mjeri rezultat velikosrpske politike koja blokiranjem državnih institucija pojačava krizu, sa željom dođe do potpunog kolapsa u državi. Nakon što je Srbija i C. Gora u periodu 92.-95. odšarafila i odnijela najvažniju i najjaču industriju iz BiH, a ono što nije stigla ponijeti uz podršku i ustaške ideologije uništila, sada se RS u vidu specijalnih i paralelnih veza oslanja na ekonomsku podršku istih tih bh. susjeda. Dakle RS, jede, pije, stanuje i vozi bosansku pokradenu imovinu, i istovremeno se bori protiv BiH. Kao i 92. Takođe, sjetimo se koliko je humanitarne pomoći za BiH nestalo i “oporezovano” tokom agresije na putu iz Hrvatske prema BiH.

Treba istaći i to, da u ekonomskom uništavanju bosanskih muslimana svojevoljno i netremice učestvuju i bošnjački političari koji su rasprodali još malo pa sve što je garantovalo minimum ekonomske opstojnosti za Bošnjake, tako što su uradili kriminalnu privatizaciju i radničku imovinu rasprodali u stilu – fabrika za marku. Na kraju su prodali i bh. tužbu protiv Srbije za genocid koja je za bošnjačke žrtve agresije trebala donijeti 10. milijardi maraka. Da se to nije desilo, bošnjacima danas ne bi trebale brojne javne kuhinje i pomoć i sažaljenje zapada. I američki indijanci su imali bolje vodstvo od Bošnjaka. Oni danas imaju bar minimum nadoknade za to što su skoro istrijebljeni, a kako bošnjačka politika radi, mogla bi se i ostvariti Karadžićeva prijetnja da bi Bošnjački narod mogao otići u nestanak – u drugom poluvremenu.

BOŠNJACI.net: Ima li išta što ohrabruje?
AJANOVIĆ: Jedino što ohrabruje, to je činjenica da bošnjačka dijaspora voli svoju zemlju više i bolje nego Tihić, Slajdžić, Branković, Lagumdžija i slični jahači bh. apokalipse. Nadu za opstanak daju i bošnjačka i bosanska djeca u dijaspori, koja iako rođena van BiH više vole svoju domovinu nego bošnjački politički dvolični i prevrtljivi establišment. Važno je što bošnjačka dijaspora svoj ekonomski prosperitet gradi u državama koje imaju vladavinu zakona, i što ne ovisi direktno i isključivo o stanju u BiH. Dakle, ovo su činjenice koje upućuju na buduća rješenja za bosansku i bošnjačku nesreću. Jedinstvo Bošnjaka dijaspore je jače i emotivnije nego jedinstvo Bošnjaka u BiH koji su međusobno posvađani i razdijeljeni po partijskoj liniji, i zato je nada za Bošnjake u BiH prije svega u jačanju dijaspore. Hrvatska dijaspora npr., ekonomski je održala odbranu i borbu Hrvatske za suverenitet. Bošnjačka dijaspora ima teži ali ne i nemoguć zadatak, da Bošnjake u BiH spasi od nestanka. A što se tiče bošnjačke politike u BiH, ona svoj narod vodi u potpuni ekonomski kolaps i nestanak. Treba li se uopšte i pitati, zašto su Tihić i Silajdžić Bošnjake u raspodjeli vlasti ostavili bez vlasti!!!
Važno je spoznati da je izlazak iz ekonomske krize za Bošnjake dug i težak put, i da ih na tom putu može spasiti ako bošnjačka dijaspora uloži svoj novac prije svega u lobiranje unutar američke administracije i drugih administracija, prije svega zapadnih zemalja. BiH mora osigurati podršku u inostranstvu, a ako se osloni na domaće političare, pa jasno je da njima niko normalan ne želi dati niti kozu da je vode na ispašu, a kamoli da ulaže novac u BiH za nova radna mjesta i izgradnju proizvodnih kapaciteta. Domaća bošnjačka politička mafija je pojela milijarde strane pomoći, kredita, donacija, prodala je domaće fabrike, i sada jede žive ljude. 
Nikola Špirić je dio istog plana srpskog nacionalističkog establišmenta

BOŠNJACI.net: Već ste obrazlagali krizu u Vijeću ministara BiH. Da li je ostavka Nikole Špirića što bi rekli “dio tala” ili lični Špirićev čin?
AJANOVIĆ:
Ostavka Nikole Špirića je dio istog plana srpskog nacionalističkog establišmenta da se dezintegriše BiH, odnosno očita namjera da se i blokadom Vijeća ministara dodatno pojačaju tenzije i BiH prikaže kao nefunkcionalna tvorevina u kojoj nije moguć nikakav dogovor, već samo definitivna podjela. Dovoljno je čuti izjave Milorada Dodika, da je srpska politička scena u RS monolitna i da niko od političara RS ne djeluje samostalno, pa da bude jasna i uloga Nikole Špirića. Da nije žalosno bilo bi smiješno, da visoki predstavnik mora takoreći moliti Špirića da se vrati iz landaranja po bijelom svijetu, i upozoravati ga da je obavezan obavljati svoju funkciju iako je u tehničkom mandatu. Naravno, obavezan je i zahtijevati poštivanje zakonitosti prilikom novog izbora predsjedavajućeg i Vijeća ministara putem novog saziva državnog Parlamenta. Međutim, Špirić putuje u goste stranoj diplomatiji iako ga niko nije ni poslao ni zvao. Pa očito je da je Špirić trenutno i u funkciji pojačavanja krize koju je generirala velikosrpska politika, i u funkciji ismijavanja državnih atributa. Ne znam da ima i jedna zemlja na svijetu da visoki funkcioner državne vlade da neopozivu ostavku, a onda, nonšalantno, po svom ličnom rasporedu vožnje putuje po svijetu i to ni manje ni više, nego kao funkcioner državne vlade.

BOŠNJACI.net: Nacionalističke poruke Beograd via Banja Luka. Vaš komentar?
AJANOVIĆ: U svemu je jako prepoznatljivo protubosansko djelovanje Srbije, koje se ogleda i u segmentu konstantnog medijskog propagiranja otcjepljenja Republike Srpske i njenog pripajanja velikoj Srbiji. Primjera radi, na Političkoj karti koju evropskoj i svjetskoj javnosti putem satelita prezentiraju najuticajniji srbijanski mediji, Srbija i Republika Srpska su grafički prikazane istom bojom – kao jedna teritorijalna cjelina, dok je Federacija BiH grafički prikazana drugom bojom i upadljivo označena kao država BiH. U tom smislu je nerazumna šutnja Predsjedništva BiH, posebno bošnjačkog člana Harisa Silajdžića i njegovog ministra inostranih poslova Svena Alkalaja koji se više brinu za interes vlastite dnevno-političke promocije, nego za opominjuću činjenicu – da srbijanski mediji na međunarodnom planu otvoreno imputiraju podjelu BiH. Sudeći po iskazanom samoljublju i nebrizi za budućnost Bosne i Hercegovine, očito da predizborna obećanja i zakletve Harisa Silajdžića predstavljaju licemjerje koje radi u korist ideologa velike Srbije i drugih neprijatelja Bošnjaka.
Pored toga, jako je rječita i indikativna najava Milorada Dodika o formiranju diplomatskih predstavništava Republike Srpske u svijetu. To je očita i direktna posljedica neodgovornosti vlasti u Federaciji koje su provociranje Dodika započele sa formiranjem diplomatskog predstavništva Kantona Sarajevo u Briselu i Sporazuma o specijalnim vezama sa Hrvatskom. Politička kratkovidost stranaka iz Federacije bila je odlučujući faktor da i Republika Srpska sačini Sporazum o specijalnim vezama sa Srbijom. Protudržavna politika stranka iz Federacije predstavlja idejni uzor i politički alibi da Milorad Dodik povede Republiku Srpsku u istom pravcu disolucije BiH. Svi protudržavni sporazumi vezanja entiteta ili dijelova entiteta sa drugim državama morali bi biti poništeni, naravno ako se želi državni kontinuitet BiH. 
Umjesto da državni vrh otvorenom neprijatelju BiH Voju Kalašnjikova proglasi osobomnon grata, on se po zemlji natopljenoj krvlju svirepo pobijenih građana BiH šepuri

BOŠNJACI.net: Očito je sve češće učešće srbijanskih političara na političkoj sceni u BiH. Čemu to po Vašem mišljenju vodi?
AJANOVIĆ: Navešću odmah primjer. U utorak 20.11.2007. iz Beograda u Banja Luku je avionom doletio premijer Srbije Vojislav Koštunica. Zvanični povod je bio otvaranje nove zgrade vlade RS-a, koja je uzgred građane koštala 200 miliona KM i napravljena suprotno bh. zakonima. Nezvanično, ali očigledno, posjeta Koštunice nije bila protokolarni čin jer se isti nije došao u posjetu državi BiH. Svima je jasno da je Koštunica došao lično dati podršku antibosanskoj politici Milorada Dodika i istaći podršku trenutno nepostojećim državnim atributima RS-a. Javna je tajna da Koštunica putem Dodika upravlja situacijom u BiH, a u interesu velike Srbije. Umjesto da državni vrh Koštunicu proglasi osobom non grata, jer je isti u ratu s puškom ratovao po BiH i tako stekao nadimak – svima poznat, Voja Kalašnjikov, dopušteno je da se po zemlji natopljenoj krvlju svirepo pobijenih građana BiH šepuri otvoreni neprijatelj BiH. Sve to slikovito govori koliko je BiH (ne)samostalna država, i koliko državni vrh, posebno bošnjački dio, brine o interesu države BiH.
Treba istaći da u pozadini svega navedenog nije samo ni interes velike Srbije, već i Rusije koja teritoriju BiH vidi kao dio odgovora namjerama Amerike da u Evropi postavi proturaketni štit. Mi u BiH smo toga svjesni, a sada to potvrđuju i ugledni strani listovi, da Rusi na Drini želi postaviti ruski proturaketni štit. Prema informacijama iz dobro obaviještenih stranih izvora, zabrinutost EU i SAD-a oko ove činjenice raste. Navodno, Milorad Dodik preko Koštunice dobije sve informacije u vezi ruskih planova, pa je i to razlog i uporište za njegovo nonšalantno ponašanje prema međunarodnoj zajednice sa jedne strane, ali i razlog za neodlučnost EU da jače pritisne nacionaliste iz Srbije i RS-a. Ova situacija daje i odgovor na pitanje zašto se EU žuri da smiri situaciju u BiH i da BiH pridruži NATO-u, iako za to nema adekvatan plan, ali i na pitanje kako Dodik i kompanija toliko dugo mogu eskivirati kaznu od strane EU. Dakle, BiH je teritorija na kojoj se ne sukobljavaju samo interesi BiH i velike Srbije, već i velikih svjetskih sila.

BOŠNJACI.net: Kako u čitavoj situaciji tumačite ponašanje bošnjačkih političara i stranaka?
AJANOVIĆ: Djelovanje bošnjačkih političara i stranaka u postdejtonskoj BiH, pored onog što sam naprijed naveo, najbolje oslikava ponašanje aktuelnog člana Predsjedništva BiH Harisa Silajdžića. On se toliko zanio u težnji da “naslijedi” Aliju Izetbegovića da bi se moglo nazvati smiješnim kada ne bi bilo toliko opasno po Bošnjake koji nasjedaju na dvoličnost koja im se podvaljuje kao karizma novog lidera u Bošnjaka. Najočitiji primjer djelovanja bošnjačke politike predstavlja poznati sporazum Dodik-Silajdžić. Kada se analizira ovaj sporazum koji je trojanski konj postdejtonske Bosne, izlazi na vidjelo da isti poprilično tukne na još poznatiji sporazum Cvetković-Maček o podjeli Bosne i Hercegovine, ali ovaj put sa akterima izabranim od bh. građana. Valjda je jasno da nikome ne treba objašnjavati, da Milorad Dodik ne želi ništa više od nezavisne države Republike srpske, te bi, valjda trebalo biti jasno da Dodik nema namjeru provesti reformu bh. policije niti bilo koju drugu reformu koja bi bila pozitivna za BiH, jer bi to značilo potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Evropskoj uniji i otvorena vrata za ulazak BiH u euro-atlantske asocijacije, a tada više ne bi uopšte bilo bitno kako se npr. zove policija u BiH, jer bi bilo pod ingerencijom Policije EU. To bi značilo potpuno uništenje velikosrpskih snova o nezavisnoj srpskoj državi, koja bi trebala činiti asocijaciju srpskih država. Nepotpisivanje reforme policije je izolacija i ostavljanje Bosne van EU, i to je zadaća Dodikovog plana dogovorenom u kabinetu Vojislava Koštunice. Bilo je potrebno, i to se realizuje, dobrano razljutiti međunarodnu zajednicu, kako bi digli ruke i linijom manjeg otvora pristali na podjelu. Samo politički naivni ili prodani mogu smatrati da sa Dodikom mogu dogovarati budućnost BiH, kada on to i ne krije.
Dakle, malo je reći da je zabrinjavajuće ponašanje Harisa Silajdžića, koji potpuno apsurdno odbacuje plan koji je ponuđen od strane predstavnika međunarodne zajednice i sa takvim katilom pravi dil. Jasno je da je “historijski” sporazum sačinjen u namjeri da se upotrijebi u svrhe odbijanja potpisivanja sporazuma o reformi policije, i o tome ne treba više ni govoriti. Poređenje sporazuma Dodik- Silajdžić sa sporazumom visokog predstavnika dokazuje da je Lajčakov prijedlog, u okolnosti u kojim je BiH sa ovakvim političarima, ipak dobro kompromisno rješenje, jer, između ostalog, oduzima ingerencije u rukovođenju RS-a entitetskom policijom, jer se RS podijelila na regije identične kantonalnim u Federaciji. Sve van prijedloga prijedloga baziranog na platformi visokog predstavnika Miroslava Lajčaka je protudržavno djelovanje. 
Visoki predstavnik Miroslav Lajčak će direktno snositi odgovornost zbog nepostupanja shodno ovlastima Aneksa 10 Dejtonskog sporazuma

BOŠNJACI.net: Da li mislite da su građani dali legitimitet za tako ponašanje političara, a posebno bošnjačkih?
AJANOVIĆ: Građani Bosne i Hercegovine nikome nisu dali legitimitet za opstrukcije reformi i obaveza svih stranaka je učiniti sve što je neophodno kako bi se spriječila izolacija države. Još uvijek nije kasno, u interesu građana i države vladajuće bošnjačke stranke su obavezne iskoristiti dobru volju predstavnika Evropske unije i odobreni dodatni vremenski rok iskoristiti za usaglašavanje stavova i ispunjenje obaveza koje obezbjeđuju potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju EU. U suprotnom i ukoliko izostanu sankcije, visoki predstavnik Miroslav Lajčak će direktno snositi odgovornost zbog nepostupanja shodno ovlastima Aneksa 10 Dejtonskog sporazuma. Uz Silajdžića i njegovu Stranku za BiH Bošnjaci nose teret i dvoličnjaka Sulejmana Tihića. Njihovo djelovanje možemo analizirati kroz odbijanje prijedloga visokog predstavnika od strane SDA i SBiH, tačnije ishitrenog odbijanja od strane Tihića i Silajdžića, na sastanku predstavnika političkih, javnih, vjerskih i kulturnih institucija održanom 2. septembra u Sarajevu, gdje se nakon trosatne apsolutne podrške zvanica koji su se ulagivali Tihiću i Silajdžiću, dogodilo odbijanje prijedloga visokog predstavnika o reformi policije. Ovakva odluka predstavljala je preuranjenu, ishitrenu i politički neozbiljnu odluku. Umjesto da sačekaju reakciju Milorada Dodika i drugih predstavnika RS-a, Haris Silajdžić i Sulejman Tihić su u duetu neodgovorno prvi odbili prijedlog reforme policije, ne ustručavajući se nepotrebnog dovođenja Federacije u sukob sa međunarodnom zajednicom. Svakom ko se imalo zamisli nad političkom scenom u BiH je jasno da ne treba dokazivati da Milorad Dodik želi samostalnu Republiku Srpsku i da mu reforma policije nije u interesu, jer bi značila put u Evropsku uniju i ukidanje Policije RS-a i same Republike Srpske. Iz tog razloga plan visokog predstavnika se nije smio odbiti, jer je trebalo staviti primjedbe zasnovane na rješenjima Martinsonove komisije i Direkcije za reformu policije. Obzirom na tendenciju pojedinaca koji su povlađivali Silajdžiću i Tihiću ističući da su predstavnici međunarodne zajednice najgori neprijatelji BiH, te da se treba u potpunosti odustati od usvajanja reforme policije, upozorio sam, u svojstvu učesnika tog sastanka, da se sarajevski sastanak nikako ne smije shvatiti kao objava političkog rata bošnjačkih političara i intelektualaca visokom predstavniku i međunarodnoj zajednici, jer BiH ima više prijatelja u međunarodnoj zajednici nego u domaćoj politici.
Bitno je istaći da su nakon toga Bakir Izetbegović, Šefik Đaferović, te reis Mustafa ef. Cerić, takođe, upozorili da se prijedlog visokog predstavnika nije smio na takav način odbiti, te da se mora nastaviti sa pregovorima, kako je sarajevski sastanak i zaključio reis ef. Cerić, ostavljajući vidno razočarane Tihića i Silajdžića, koji nisu dobili podršku za njihovo politički nerazumno ponašanje. Silajdžić nije krio otvoreno razočarenje, te je reisu uputio i zajedljivu opasku da je narod njega izabrao ne reisa. Na kraju sastanka, Haris Silajdžić je preuranjeno odbijanje “opravdao” ističući da su to oni morali uraditi, jer, šta bi se desilo da su Srbi prihvatili Lačakov prijedlog!? Jasno je da ni njima kao ni Dodikovcima ne odgovara ulazak BiH u EU, jer ne bi mogli više harčit državu kao što su naučili.
Ni to mi Silajdžić nije oprostio, te je odmah uslijedila njegova odmazda, za šta imam i materijalne dokaze. Takođe, na svaki način lobira u cilju uspostavljanja potpune medijske blokade mog i BOSS-ovog političkog djelovanja, kako bi nas uništio, naše političke stavove učinio nedostupnim za javnost, i zadovoljio svoju bolesnu sujetu.

BOŠNJACI.net: Ipak, pokazalo se da su Vaša upozorenja na sarajevskom sastanku bila osnovana.
AJANOVIĆ: Nije se smio odbit Lačakov prijedlog. Morali smo na platformi prijedloga visokog predstavnika iznaći kompromisno rješenje za pravovremeno okončanje dogovora o reformi policije. Bosna i Hercegovina se odbijanjem reforme policije našla u političkoj krizi koja pregovore čini sve težim, pa i Evropska unija upozorava da bi Bosna i Hercegovina zbog neodgovornosti domaćih vlasti mogla doći na udar sankcija i izolacije. Ponašanje bošnjačkih političara je nerazumno i kontraproduktivno, obzirom da pokazuje da su zarad zadovoljenja ličnih sujeta uvijek spremni propustiti šansu da ispunjenjem uslova Evropske komisije, pa i o reformi policije – BiH izvedu iz političke provalije. Očito je da bh. vladarima ne odgovara ulazak BiH u Evropsku uniju, jer bi to značilo početak pravne države, odnosno utvrđivanje odgovornosti za dosadašnje kriminalne radnje i uspostavljanje sistema kontrole koji onemogućava buduće pljačke državnog novca i dobara. Ukoliko visoki predstavnik i međunarodna zajednica ne sankcionišu odgovorne političare, to bi građane dovelo u izolaciju i potpunu katastrofu, jer bi se dodatno pojačali svi oblici radikalizma i kriminala koji već 17 godina razjedaju bh. društvo i onemogućavaju demokratizaciju i socijalno-ekonomski prosperitet. Takođe, svakome kome je stalo do cjelovite BiH mora biti jasno da se pregovori o reformi policije i Ustava, kao i svi pregovori koji se tiču budućnosti BiH ne smiju voditi bez ravnopravnog učešća predstavnika sva tri konstitutivna naroda. Visoki predstavnik Miroslav Lajčak mora u interesu svih građana spriječiti da se budućnost BiH gradi na srpsko-hrvatskom dogovoru koji postaje sve izvjesniji kada je podjela BiH u pitanju. Radikalizacija zahtjeva za stvaranje hrvatskog entiteta rezultat je nedavnih pregovara bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Harisa Silajdžića i Milorada Dodika bez prisustva hrvatskog predstavnika. Nesmotrena Silajdžićeva politika dala je opravdanje Hrvatima da sa srpskim političarima stupe u pregovore koji su išli u prilog i otcjepljenju RS-a. Haris Silajdžić se u cilju vraćanja povjerenja trebao izviniti bosanskim Hrvatima, ali i Bošnjacima koji su njegovom greškom došli u položaj da budu marginalizirani u pregovorima koji se tiču zajedničke budućnosti. Međutim, sujetan kakav jeste, nije to uradio, nego je ponovo sa jaranom Dodikom dogovarao “bolju budućnost BiH”, bez entiteta, ali sa nezavisnom državom Republikom Srpskom. Šta ako Srbi prihvate, kako to reče Silajdžić!!! 
Međunarodna zajednica ima razloge zbog kojih su Karadžić i Mladić slobodni

BOŠNJACI.net: U posljednje vrijeme strane trupe koje održavaju mir u BiH sve češće pretresaju kuće porodica koje se sumnjiče za pomaganje optuženim ratnim zločincima. Mislite li da će to u konačnici rezultirati hapšenjem Karadžića i Mladića?
AJANOVIĆ:
U BiH s vremena na vrijeme čujemo da je EUFOR, kao ranije i IFOR, SFOR itd., pretresao poneku kuću lica koja se sumnjiče da su u mreži pomagača najtraženijim ratnim zločincima. Tom prilikom bivaju oduzeti kućni kompjuteri, mobiteli i sl., ali hapšenje Karadžića i Mladića – nema. Svakom normalnom je jasno da međunarodna zajednica ima razloge zbog kojih su Karadžić i Mladić slobodni. Zna se da Zapad raspolaže tehnološkim dostignućima i obavještajnom tehnikom i mrežom koja je u stanju pronaći bilo koga, a u šta smo se mogli nanovo uvjeriti kada je pronađen i uhapšen Sadam Husein. Kako se onda 12 godina skrivaju Kardžić i Mladić?! To je ono što bi svakog građanina BiH trebalo zabrinuti, jer, bez hapšenja najodgovornijih pokretača i izvršilaca zločina, nema pravog pomirenja u BiH. Dopuštanje da se Mladić i Karadžić kriju generira samo po sebi krizu, čak i da njih dvojica nemaju nikakvog uticaja na situaciju u BiH, a imaju je – neupitno. Sa druge strane, veliki dio kriminala u BiH generiran je “motivom” pomaganja skrivanja najvećih ratnih zločinaca, pa i od strane bošnjačkih izdajnika. Dovoljno je pogledati stanje u RS, gdje su brojna preduzeća opljačkana od strane srpskih vladajućih političara, a radnici otišli pod stečaj, samo kako bi se obezbijedio novac za skrivanje Karadžića i Mladića. Bez prejudiciranja konkretne odgovornosti, treba istaći da mnogo govori optužnica protiv Mladena Ivanića za pronevjere u preduzeću Srpske šume, a takvih primjera u RS nije malo. Stotine miliona KM se pljačka od građana kako bi se zločincima obezbijedilo sigurno skrovište. Dakle, Karadžić i Mladić na slobodi znače BiH u izolaciji i zatvoru, a sudeći po djelovanju bh. političara, a i međunarodne zajednice, još će dugo tako ostati. Tokovi novca u BiH ni inače nisu pod adekvatnom kontrolom jer država BiH je slaba da ostvari takvu kontrolu, ali stotine miliona KM koje od građana krade mreža za skrivanje Karadžića i Mladića ne nalaze se u kućama koje pretresa međunarodna zajednica, niti na javnim računima sadašnjeg i bivših premijera RS-a koji su skoro bez izuzetka optuženi za kriminal i korupciju. Novac za skrivanje ratnih zločinaca, kao uostalom i gomila neoduzetog oružja su dobro skriveni, bolje nego Karadžić i Mladić, to je sigurno. Vjerujem da jedino rješenje za hapšenje Karadžića i Mladića, reći ću to otvoreno, da se novcem bošnjačke dijaspore pomogne stvaranje mreže, koja će po ugledu na izraelski Mosad koji je nalazio, hapsio i dovodio u Izrael na suđenje naciste koji su izvršili genocid, tražiti i hapsiti preostale ratne zločince. Dok se to oni će hodati slobodno nad grobovima svojih žrtava.

BOŠNJACI.net: Dok se Karadžić i Mladić uspješno kriju na relaciji RS, Crna Gora, Srbija, uhapšen je građanin BiH i učesnik u odbrani od agresije Ilija Jurišić. Kakve su reperkusije tog slučaja?
AJANOVIĆ: Čak i slabijim poznavaocima prilika u BiH u periodu od 92. na ovamo, u slučaju Ilija Jurišić i ostali očite su mnoge nelogičnosti, prije svega pravne prirode. Onima koji bolje poznaju skoriju bh. historiju očito je da se radi o još jednom atak na suverenitet BiH, putem kojeg se stvara dodatna nesigurnost kod bh. građana. Kako stvari danas stoje, a za to snose veliku odgovornost i bh. političari, svaki građanin BiH može biti lako i bez puno objašnjenja uhapšen van BiH, pored toga što mu se može desiti da mu na isti način budu prekršena osnovna ljudska prava i u BiH. Što se konkretno Jurišića tiče, on je najpoznatija žrtva posljedice da BiH ne štiti svoje građane na adekvatan način. Država BiH ni do sada nije adekvatno zastupala svoje građane, kako u zemlji tako i u inostranstvu, tako da se dešavalo da građani BiH, npr. za smrt svoji bližnjih u inostranstvu saznaju i dvije godine nakon smrtnog slučaja, ali im to ne saopšte bh. konzularni predstavnici koji su dužni otići na svaku sahranu bh. građanima u inostranstvu i obavijestiti o istom srodnike preminulog u BiH, nego se to sazna uvijek iz drugih izvora. Dakle, naša diplomatija ne radi ni osnovne stvari za koje je masno plaćena, pa je iluzorno očekivati da će nešto konstruktivno učiniti u slučaju Ilije Jurišića kojeg Srbija tereti za nepostojeći zločin, a nepostojećim međunarodnim pravnim normama. Jurišić je dakle žrtva velikosrpske mitomanske propagande, koja sa jedne strane stvora balans kao opravdanje za vlastite zločine i zločince koji su uhapšeni i procesuirani, a sa druge strane želi kompenzirati poraz koji je njena rušilačka ideologija doživjela, dok sa treće strane slučajem Jurišić Srbija vrši dodatni pritisak na ionako lošu situaciju u BiH, stvarajući tako dodatnu nesigurnost kod bh. građana i dolijevajući faktički ulje na vatru kojom se podgrijava otcjepljenje RS-a i velikosrpska teza da su zločini podjednako vršeni na sve strane. 
Ilija Jurišić će ostati u kandžama novog nasilja nad Bosnom i Hercegovinom

BOŠNJACI.net: Bili ste i u posjeti Iliji Jurišiću u beogradskom zatvoru, a prilično se zalažete da se Ilija Jurišić izruči BiH. Koliko se sjećam, bili ste žestoki protivnici za vrijeme dok je Jurušić bio politički aktivan.
AJANOVIĆ:
U ovakvim slučajevima nema suprotstavljenih strana. To što se politička određena stajališta ne slažu je sasvim normalno, ali to ne daje nikome pravo da okreće glavu u stranu. Međutim, nije uvijek tako. Dosadašnja praksa u odnosima BiH sa Srbijom pokazuje da BiH u svom istočnom susjedu nema prijatelja, već naprotiv, pa je to sudbina i Ilije Jurišića. Kada se sve sabere, nameće se zaključak da će Ilija Jurišić ostati u kandžama novog nasilja nad Bosnom i Hercegovinom. Svjestan da Srbija neće pustiti Juišića te da najviša bh. vlast neće uraditi ništa da oslobodi svog nevinog građanina, zatražio sam da Tužilaštvo BiH podnese krivičnu prijavu protiv istražnog sudije Okružnog suda u Beogradu Milana Dilparića, zbog počinjenog krivičnog djela prema Iliji Jurišiću koji se još od 11. maja neosnovano nalazi u beogradskom zatočeništvu. Istražni sudija Milan Dilparić je počinio krivično djelo iz člana 243., poglavlje Krivična djela protiv službene dužnosti iz Krivičnog zakona Srbije, jer je protivno zakonu odbio izručenje Ilije Jurišića Bosni i Hercegovini. Vrhovni sud Srbije svojim Rješenjem ukinuo je nezakonito Rješenje Okružnog suda u Beogradu, što je materijalni dokaz za krivičnu odgovornost sudije Milana Dilparića. I po Krivičnom zakonu Srbije, sudija se kažnjava zatvorom do pet godina u slučaju kršenja zakona i nanošenje štete, koja je u konkretnom slučaju načinjena prema neosnovano zatočenom Iliji Jurišiću. U svom pozivu Tužilaštvu BiH sam istakao da međunarodno krivično pravo i Krivični zakon BiH obavezuju Tužilaštvo BiH na djelovanje u cilju krivičnog procesuiranja beogradskog sudije Milana Dilparića, kako bi se Ilija Jurišić zaštitio od daljeg maltretiranja izručenjem našoj državi.

Članom 12. Krivičnog zakona BiH propisano je da se bh. krivično zakonodavstvo primjenjuje i prema strancu koji izvan teritorije BiH prema BiH ili njenom državljaninu učini krivično djelo. Norme međunarodnog krivičnog prava, odnosno prostornog važenja krivičnog prava i načela pasivnog personaliteta, obavezuju države da štite svoje građane i u slučaju kada su žrtve izvršenja krivičnih djela u inostranstvu. S obzirom da nema dokaza o krivici Ilije Jurišića, od strane beogradskog režima, očito je da se provodi žestoka kampanja u kojoj je sudija Dilparić očito određen da djeluje protivno zakonima razvlačeći slučaj, kako bi iskoristila teška Jurišićeva zdravstvena situacija.
Međutim, i dan danas u Srbijanskom zatvoru leži nevin građanin BiH. Bojim se da će tako i ostati, i zbog interesa velike Srbije, ali i zbog malokrvnog stava bh. vlasti. Dovoljno je samo konstatovati da nam je ministar inostranih poslova kadar Harisa Silajdžića, čovjeka koji je naučio da u ime navodnih narodnih interesa putuje po bijelom svijetu, dok njegovi zemljaci ne putuju sigurno ni u vlastitoj zemlji. U vrijeme podizanja optužnice protiv Jurišića, prije nego su i saslušani svjedoci, Milan Dilparić je slobodno šetao Sarajevom, boravio je u Tužilaštvu BiH, i naravno svi su mu se snishodljivo klanjali, umjesto da ga kao najobičnijeg kriminalca, a to prema naprijed navedenim činjenicama i jeste – uhapse. Ali, i to je Bosna i Hercegovina, i nadam se da će biti više onih koji se neće miriti sa takvom sudbinom. Sve dok budemo saginjali glavu doživljavaćemo srebrenice, manjače, luke, batkoviće, heliodrome, markale, tuzlansku kapiju…