Brutalno ubijanje istine

JAVNI RTV SERVIS JE SLOBODU UREĐIVAČKE POLITIKE PRETVORIO U APSOLUTNU CENZURU IZVJEŠTAVANJA O POSTOJANJU I DJELOVAJU POLITIČKE OPOZICIJE U BIH!!!

Osnovno je pravo svakog čovjeka da zna istinu, a pogotovo onu koja se tiče gole egzistencije. To pravo obezbjeđuje pravovremeno, objektivno i bez cenzure informisanje javnosti o svim pitanjima iz društvenog i političkog života. Međutim, istina se sigurno ne može znati ukoliko se prezentira samo od strane vladajućih stranaka i njima (pro)danih medija. Ukoliko je sloboda uređivačke politike, što je moderni naziv za apsolutnu cenzuru rada opozicije, ovisna od raspoloženja stranaka na vlasti, onda je istina brutalno ubijena i bezobzirnost bijesnih izabranih  vladara nema ko da kontroliše, ni mediji ni opozicija. Već se provodi podmukli plan da je moderno ne izaći na izbore, putem razočaranih građana koji izjavljuju da niko ne valja i da neće ni za koga glasati, kako bi se svi nezadovoljni i potlačeni građani uklonili sa izbora i time obezbijedilo da glasačka mašina sastavljena od parazita vezanih i pupčanom vrpcom za vlast obezbijedi dalju egzistenciju izabranih krvopija. Ne zaboravimo, samo 40 odsto građana glasa, dakle – katilski plan savršeno funkcioniše. Da bi bili još sigurniji, a kako se ne bi dogodilo da izmučeni građani ipak izađu na izbore i uklone bezobraznu vlast, uvodi se apsolutna medijska blokada djelovanja opozicije. Kada ste na Javnom RTV servisu čuli bilo kakvu reakciju      BOSS-a? Davno i to poprilično. A nema sedmice da nismo reagovali po nekoliko puta, i tako svih ovih godina, bez izuzetka smo kritikovali i nudili rješenja iz svih oblasti. Činjenica je, Javni RTV servis uopšte ne izvještava o postojanju i djelovanju opozicije, u tolikoj mjeri da građani i ne vjeruju da opozicija nešto radi ili pokušava da radi, a kako bi se stvorio utisak da nema alternative i da nam postojeći vladari trebaju jahati zauvijek za vratom.

Zašto smo prodani? Jednostavno je, recimo, vlast u Republici Srpskoj je prvo stvorila nemoguće uslove za ekonomski opstanak kompletne privrede, dakle i medija, tako što su kao i u FBiH funkcionerima povećavali plate, smanjivali i ukidali razne poticaje za privredu i nezaposlene, itd. Kada je atmosfera za privredu postala nepodnošljiva, a zatim pao i marketing, lafčina Dodik je  osiguravajući vlast i za naredne izbore dao pet miliona KM državnog novca medijima u RS, ali, pod uslovom da svaki od 68 medija pojedinačno dođe Dodiku na raport, tj. Vladi, da ocijeni da li mediji ispunjavaju Dodikove kriterije, što je propisano i posebnom odlukom. Pa nek stisnu i kritikuju. Svako normalan mora se zapitati – gdje je tu onda sloboda uređivačke politike!?             Sa druge strane, u FBiH, gdje živi najviše žrtava genocida i monstruoznog četničkog divljanja, Javni RTV servis i najveći broj ostalih medija prešuti da je protiv Karadžićeve saradnice Biljane Plavšić, koja je kao politički vođa bila nadređena i Ratku Mladiću, podnesena krivična prijava za ratni zločin genocida. Osim u nekoliko medija, (pre)slobodni uređivački kolegiji nisu u svojoj uređivačkoj politici, a ni savjesti, našli ni ono malo duše da makar iz sažaljenja prema žrtvama Plavšićkinih zločina, koje su izgubile vjeru i nadu u pravdu, saopšte da se neko ipak potrudio da Plavšićki zaledi zločinački osmijeh i razbije osjećaj sigurnosti kako će bez problema mirno spavati i čak slaviti po RS.  Jasno je zašto je BOSS potpuno odstranjen iz programa Javnog RTV servisa, kako se gospoda iz vlasti i nemoralne opozicije ne bi srkletila. Ali, ljudski je postaviti pitanje – zar može biti uređivačka sloboda sakrivanje informacija da postoji pravni osnov da se Biljana Plavšić procesuira za genocid?, nasuprot prezentiranom višednevnom medijskom silovanju žrtva agresije koje su poniženo i nemoćno gledale uglavnom samo Biljanino grljenje sa drugim zločincima i izvještaje o njenim memoarima iz luksuzno opremljenog dvorca koji neki nazivaju zatvor. Ne vjerujem da bi se osim zakulisnih upravljača Javnog RTV servisa iko normalan složio da je to sloboda uređivačke politike i nezavisno i objektivno novinarstvo, kada bi i zanemarili propis Regulatore agencije za medije o obavezi prezentiranja rada i opozicije.

I šta je rješenje kada se u jednom entitetu sloboda novinarstva mjeri svaka tri mjeseca prema Dodikovim kriterijima za pomoć medijima, a u drugom se uređivačka sloboda mjeri time koliko je udovoljeno vladarima Federacije u cenzurisanju opozicije? Ništa!!!, ukoliko se ne probudi (samo)uspavana međunarodna zajednica, domaći nevladin sektor, ali i građani koji putem rijetkih čestitih medija gdje se istina vidi i iz ugla opozicije – mogu koristeći na izborima svoje ovlasti koje su jače nego bonske visokog predstavnika – promijeniti vlast ustajalu gotovo 20 godina.

Objavljeno u Dnevnom Avazu – prilog Sedmica 07.11.2009.